Mucanje je jedan od najsloženijih i najdugotrajnijih poremećaja govora. Definira se kao poremećaj tijeka, tempa i ritma govora koji se manifestira grčenjem mišića govornih organa /usana, jezika, mekog nepca, glasnica, dijafragme/, a ponekad ga, kod jakog mucanja, prate grčevi mimičnih mišića lica i nevoljki pokreti tijela.

Mucanje se u primarnom obliku promatra kao prirodnu nefluentnost djeteta koja se javlja u dobi svladavanja govora i koje dijete nije svjesno, dok se sekundarno mucanje definira kao svijest djeteta o govornim poteškoćama.

Ovisno o samoj težini mucanja javljaju se i somatsko-fiziološke poteškoće koje se mogu manifestirati kroz poremećaj disanja, nesklad između fonacije i artikulacije, zadržavanje disanja a dodatno dolazi i do niza tjelesnih promjena kao što su; crvenilo, znojenje, ubrzani puls, treptanje, zabacivanje glave itd.

U velikom broju teorija mucanja nalazi se i veliki broj uzroka tog poremećaja no ne postoji jedinstveno stajalište o uzrocima mucanja. Kod neke djece mucanje se pojačava u kontaktu sa autoritetima dok, s druge strane, u kontaktu s prijateljima ili vršnjacima dijete može potpuno tečno govoriti.

Postoji veći broj metoda kojima se nastoji otkloniti mucanje. Kod djece se uspješno primjenjuje radna terapija u funkciji govora. Kod ove metode, dijete usporedo sa crtanjem, modeliranjem i općenito radom, govori, odnosno opisuje svoju aktivnost. Dijete na taj način govor povezuje sa konkretnim, a taj je govor ujedno jednostavniji i lakši za dijete.