Riječ je o posebnoj paranoji koja ima veliku praktičnu važnost s obzirom da takvi „kverulanti“mogu iskazivati niz neprilika na mjestu gdje rade ili u okolini u kojoj žive. Razvoj bolesti je obično ne zamjetan u početku.Takvi bolesnici kada se razvije osjećaj ugroženosti traže optužbama i sumnjičenjem drugih osoba ili organizacija, uobičajeno i bez dokaza izlaz iz svojeg stanja, jer bez optuživanja ne mogu živjeti, jer ih to psihičko stanje prisiljava na optuživanja, na koncu svega i svakoga.

Kverulante, kao i sve paranoične poremećaje, odlikuju sistematizovanost sumanutih ideja osobe, njihova unutrašnja koherentnost, povezanost i razumljivost, što u kombinaciji sa visokim intelektualnim sposobnostima i elokventnošću može imati kao posljedicu uvijerljivost o onome što oboljeli govori.  Nažalost, ono što je problematično je temelj na koji se sistem ideja nadograđuje. U slučaju kverulanata, radi se o sistemu s jednom temom – sve ideje se zasnivaju na osjećaju zakinutosti za pravdu ili nepriznatog prava. Za razvoj ovog poremećaja neophodni su intenzivni traumatični doživljaji nepravde, koji osobu u ranom periodu ispune osjećajima nepoverenja, agresivnosti i djeluju formativno na rasuđivanje o sebi i drugima. 

Odlikuje ih kognitivni stil traženja potvrde za svoj pogled na stvari, hvatanje za sve što dožive kao podršku, odbacivanje ili minimizaciju činjenica koje se ne uklapaju u njihov sistem ideja. Pedantno se fokusiraju na detalje, pri tom odbijajući da saznanja povezuju na apstraktnijem nivou i sumnjajući u motive svakog tko dovede njihova tumačenja u pitanje. Kao posljedica takvog stila funkcionisanja, oni najčešće bivaju socijalno izolirani ili se pak sami izoliraju ističući svoju intelektualnu superiornost spram okoline (što ih štiti od upliva tuđih mišljenja, ali i osjećaja odbačenosti). Tako, neke od čestih kognitivnih distorzija predstavljaju slijedeće: “oni koji me ne podržavaju u potpunosti su moji neprijatelji”, “svaki izostanak napredovanja u mojoj misiji je proizvod zlonamjernih uplitanja sa strane”, “kompromis je ponižavajući poraz”, “žalbe predstavljaju glavnu okosnicu mog života, stoga što sam ja u pravu, ishod koji želim nije samo poželjan već i neminovan”.

Važno je napomenuti da su iz ove dijagnostičke kategorije isključeni društveni aktivisti, učesnici različitih kampanja i pokreta koji se putem tužbi zalažu za teme od šireg javnog značaja (čak i ako se pri tom radi o zalaganju za malo poznate ciljeve i putem neobičnih sredstava).